Nakon 5 godina istina o agresiji na Libiju napokon snažno prodire

Autor teksta: D. Marjanović Tekst je prvo objavljen na hrvatskom portalu advance.hr odakle je i preuzet.

jedan-od-najvecih-ratnih-zlocina-21-stoljeca-ne-moze-se-skrivati-beskonacno-nakon-5-godina-istina-o-agresiji-na-libiju-napokon-snazno-prodire_6193_2017 (1).jpg

Dvije vrlo značajne stvari dogodile su se vezane uz Libiju ovog tjedna. Prvo – vojska lojalna generalu Khalifi Haftaru i vlastima na istoku zemlje, u Tobruku, preuzela je kontrolu nad tri ključne libijske naftne luke: Ras Lanuf, al-Sidra i Zueitina. To je razvoj događaja koji bi vrlo lako mogao biti iskra iz koje će buknuti krvavi libijski građanski rat jer ova zemlja u rasulu trenutačno ima dvije Vlade. Osim one u Tobruku tu je i ona u Tripoliju iza koje stoje Zapadne sile.

No, o tim detaljima konkretno ćemo govoriti jednom drugom prilikom (vjerojatno već sutra), a danas ćemo se osvrnuti na drugu važnu stvar – katarzu koja stiže iz Britanije.

Naime, britansko parlamentarno vijeće objavilo je izvještaj u kojem se konkretno navodi sve ono što je mnogima bilo jasno još sredinom 2011. godine: vojna intervencija protiv Libije izvedena je na temelju pogrešnih pretpostavki. Drugim riječima, Libija i njeno vodstvo postali su 2011. žrtve strane vojne agresije koju su predvodile tri zemlje – SAD, Britanija i Francuska.

Svaka čast britanskom parlamentarnom vijeću na integritetu, no, ipak se valja zapitati zašto se ove informacije objavljuju i zašto sada? Očito je kako se nova britanska administracija premijerke Therese May nastoji distancirati od prethodne Vlade koju je predvodio David Cameron. Ukoliko je zaista tako i ukoliko se Britanija upravo nalazi u procesu vanjskopolitičkog zaokreta koji će se zasnivati na osudi, a ne na sudjelovanju u agresijama protiv drugih zemalja, to je pohvalni razvoj događaja. Naravno, glede pitanja hoće li tako zaista i biti, možemo samo reći – vrijeme će pokazati.

Što se tiče izvještaja o Libiji, svakako je interesantno pročitati ili pregledati ga barem u cijelosti. Kompletan izvještaj može se pronaći na stranicama britanskog parlamenta, ovdje:http://www.publications.parliament.uk/
pa/cm201617/cmselect/cmfaff/119/11902.htm

Predstavlja li nekakvu satisfakciju čitati detalje ovog izvještaja u kojem se, gotovo od riječi do riječi, navodi sve što smo tvrdili ovdje prije 5 godina dok smo 24 sata dnevno izvještavali o ratu u Libiji? Zapravo i ne – koliko god smo i tada znali da će morati doći dan kada će sva istina izaći na vidjelo.

Izvještaj, zaista, uvelike potvrđuje sve ono što je mnogima bilo jasno još prije 5 godina. Ovo je sažetak koji je u izvještaju objavljen na samom početku dokumenta:

“U ožujku 2011., Britanija i Francuska, uz potporu SAD-a, povele su međunarodnu zajednicu u potpori intervencije u Libiji s ciljem zaštite civila od napada snaga lojalnih Muammaru Gaddafiju. Ova odluka nije imala točne obavještajne informacije. Konkretno – vlasti nisu identificirale da je prijetnja civilima prenapuhana i da su pobunjenici zapravo uključivali znatan islamistički element.

Do ljeta 2011. ograničena intervencija zaštite civila prerasla je u oportunističku politiku smjene režima. Ta politika nije vođena strategijom potpore u oblikovanju post-Gaddafi Libije. Rezultat je bio politički i ekonomski kolaps, borbe između militanata i plemena, humanitarna i migrantska kriza, široko kršenje ljudskih prava, širenje oružja Gaddafijevog režima diljem regije te stasanje ISIL-a na sjeveru Afrike.

Imajući mogućnost donošenja odluke u britanskom vijeću za nacionalnu sigurnost, bivši premijer David Cameron je u konačnici odgovoran za neuspjeh izrade dosljedne strategije za Libiju.

Gledajući naprijed, UN je uspio ispregovarati formaciju uključive Vlade nacionalnog jedinstva (GNA). Stabilna Vlada je ključna za rješavanje trenutačne libijske humanitarne, migrantske, ekonomske i sigurnosne krize. No, regionalni akteri potkopavaju GNA, zaobilaze UN-ov embargo na dostavu oružja i koriste libijske militante kao posrednike. GNA je jedina prilika – ako Vlada padne, Libija bi mogla potonuti u opći građanski rat koji će se voditi za kontrolu teritorija i naftnih resursa. Međunarodna zajednica mora poduprijeti UN i libijski narod te stati iza GNA. Alternativa je politička fragmentacija, nasilje, ekonomski kolaps i dodatna ljudska patnja”.

Sa zadnjim paragrafom se, s razlogom, ne moramo složiti jer tzv. Vlada nacionalnog jedinstva je postavljena kako bi služila interesima velikih sila, a ne libijskom narodu, no, također je razumljivo da britansko parlamentarno vijeće nema dovoljno mašte da vidi neku drugu alternativu, već samo ovo prethodno priznanje sasvim je dovoljno.

Ima li satisfakcije pet godina nakon čitati neosporne činjenice kako ih iznose predstavnici današnje Britanije koja je bila jedan od tri glavna agresora na Libiju? Satisfakcije nema, niti je može biti, jer ovaj izvještaj neće ničime pridonijeti unapređenju života libijskog naroda, neće ničime pridonijeti spašavanju iduće zemlje koja je na popisu meta Zapadnog imperijalizma. Dok britansko parlamentarno vijeće proživljava katarzu i otvoreno prihvaća što se desilo u Libiji, u isto vrijeme i dalje gori Sirija, a argumenti za destabilizaciju te zemlje isti su kao i oni u slučaju Libije.

Nadalje, ovaj izvještaj neće promijeniti mišljenja onih koji i dalje vjeruju u jednu od najstrašnijih pojava modernog doba – u vojno širenje demokracije i u nasilnu “smjenu režima”.

Danas otkrivaju kako je među libijskim pobunjenicima uvelike dominirao “islamistički element”. Za to im svakako nisu trebale sve ove godine jer sve je bilo jasno i vidljivo još u ljeto 2011. Dok su predstavnici agresora slavili napredak “demokratske opozicije”, oni koji su zaista pratili stvarnost na terenu neće tako brzo zaboraviti scene odrubljenih glava koje su se mogle vidjeti, zajedno sa samim činom, u većem broju video zapisa koji su iz libijske pustinje natopljene krvlju dospijevale do internetskih mreža.

U zadnjih pet godina desilo se puno toga na globalnoj sceni, naročito kada je riječ o evoluciji političkog promišljanja. Ono što je svakako tužno je činjenica da su neki istaknuti tadašnji progresivci i navodno ljevičari postali možda i najgorljiviji zagovornici NATO-ovog projekta širenja (krnje) demokracije ognjem i mačem. Toliko su se vrijednosti političkog kompasa okrenule naglavačke da danas imamo apsurdnu situaciju – ali situaciju koja se već etablirala – da zapravo često konzervativne i desničarske struje pružaju konkretan otpor i kritiku imperijalizma, a tu svakako spadaju brojni novi europski pokreti, ali i Rusija.

Mnogi se čude usponu nove desnice diljem Europe, ali malo tko od njih shvaća da se taj streloviti uspon događa upravo na ruševinama ljevičarske misli koja je svoj anti-imperijalizam (pa i anti-kapitalizam) napustila u žudnji za elitizmom, sitnim privilegijama i oportunističkim načinom života.

Pet godina je prošlo od napada na Libiju, ali za mnoge od nas koji pratimo situaciju iz dana u dan, taj rat kao da je bio jučer. Tada, kada je trebalo svom snagom pružiti otpor još jednoj NATO agresiji – tada, u vremenu kada smo već prošli strašne godine Iraka i Afganistana – tada vodeća ljevica ne samo da nije učinila ništa nego je bila najglasnija u zazivanju uporabe sile protiv libijskog “režima”.

Da je Gaddafi bio i najgori tiranin u povijesti čovječanstva, zašto bi to ikada opravdalo vojnu agresiju zračnim snagama i krstarećim raketama? Gdje je tu logika?

Da stvar bude još strašnija, napad na Libiju nazvali su “humanitarnom intervencijom”, a najprogresivniji politički akteri Europe padali su jedni preko drugih gurajući se da budu prvi koji će islamističke pobunjenike u Libiji proglasiti “jedinim legitimnim predstavnikom libijskog naroda”.

Kako je moguće da ljudi koji su desetak godina ranije zaista u stotinama tisuća izašli na ulice gradova diljem Europe prosvjedujući protiv rata u Iraku sada su ostali doma i navijali za “bombardiranjem-do-demokracije” vojnu intervenciju u Libiji? Zar ih je zaista toliko ponijela ideja tzv. Arapskog proljeća, neopisivo intenzivno medijsko isticanje pobune sjevernoafričkih naroda protiv diktatura?

Svaka čast mladim Arapima koji su s vlasti svrgnuli Hosnija Mubaraka i Bena Alija, podršku su zaslužili iako se znalo da će njihove iskrene ambicije biti preotete, eksploatirane i ugušene. Razvoj istinske demokracije Arapima (a i svima drugima) jednostavno nije dozvoljen pa je tako Zapad, na čelu sa SAD-om, odmah nakon narodnih revolucija počeo kao jedinu legitimnu političku snagu isticati tzv. “politički Islam”, odnosno anti-sekularnu političku fasadu iza koje se krio nabujali ekstremizam.

Prosječni konzument liberalnih medija s fetišem prema imperijalizmu nije pretjerano mario za sve to – dostavljena im je priča o ustanku naroda Tunisa i Egipta protiv diktature i solidarizirali su se bez pogovora. Priča o Libiji desila se te iste godine i prikazana je masama kao nastavak epizode Arapskog proljeća, ali Libija to jednostavno nije bila.

Narod je masovno ustao protiv autoritarnih vlasti u Egiptu i Tunisu, ali u Libiji nije. Nikada u Libiji nismo vidjeli masovne prosvjede protiv vlasti, da ih je bilo itekako bi ih vidjeli – bili bi emitirani neprestano. Ono što se u Libiji desilo je oružana islamistička pobuna na istoku zemlje, u gradu Bengazi. Nikakvih mirnih prosvjeda nije bilo, samo organizirani pohod raznih odreda smrti koji su očito od samog početka imali potporu imperijalnih sila.

Kada je libijska Vlada najavila obračun s Islamistima na istoku zemlje, Zapadne sile na čelu sa SAD-om poručile su kako “neće to dopustiti”. Krenuo je napad na Libiju – perfidan napad koji nije imao niti odobrenje UN Vijeća Sigurnosti. Agresori su prevarili sve tvrdeći kako će samo uspostaviti zonu zabrane leta – da bi spriječili navodni pokolj na istoku zemlje – a zapravo je intervencija odmah prerasla u vojnu agresiju, projekt smjene režima (što danas javno priznaje i britansko parlamentarno vijeće) i neprestano bombardiranje libijskih gradova što je rezultiralo smrću tisuća nedužnih civila.

Libija nikoga nije napala, nikome nije predstavljala prijetnju osim interesima velikih naftnih giganata kojima je bila trn u oku desetljećima. Gaddafi je bio autoritaran, za vanjski svijet i pomalo ekscentričan vladar, ali je Libiju itekako unaprijedio – tu činjenicu ne usuđuju se osporiti ni njegovi najveći neprijatelji. No, htio je igrati po svom – drznuo se predložiti da se naftom počne trgovati u zlatu, a ne u američkim dolarima, i tada je zapravo sam sebi presudio.

Ubijen je za vrijeme rata 2011., 20. listopada, na prostoru grada Sirte gdje su njegovi najlojalniji vojnici pružali otpor sve do samoga kraja, a grad je sravnjen sa zemljom u bombardiranju američkih, britanskih i francuskih zračnih snaga.

Bio je to rat kojeg je zaista bilo mučno pratiti – ne samo zbog činjenice da je svaki rat mučan sam po sebi, već i zbog toga što je ovo bio rat u kojem se propaganda koristila kao nikada do sada. U vrijeme kada je napadnut Irak, 2003., postojao je još uvijek određeni diverzitet medija, a i same Zapadne sile imale su različite stavove (primjerice Francuska se protivila invaziji na Irak).

No, u slučaju Libije desilo se nešto naročito teško – svi vodeći mediji i sve vladajuće političke stranke udružile su se kao nikada do tada. Svi, kao jedan, slavili su svaku bombu i svaku krstareću raketu koja je pala na tu zemlju. Od običnih oportunista do osoba za koje se mislilo da im je obrana ljudskih prava važna – svi su bili željni pada režima pod svaku cijenu.

Ništa tako duboko neće u povijest zapisati taj period kao onaj zastrašujući “Vau!” ushićeni poklič tadašnje američke državne tajnice Hillary Clinton kada je prvi put vidjela snimku ubojstva Muammara Gaddafija. Slični uzdasi oduševljenja ispadali su i iz ljudi koje bi se u nekoj drugoj situaciji moglo nazvati suborcima, ratnicima za prava radnika, građanskih sloboda, osobnih životnih preferenci.

Shvaćati magnitudu libijske tragedije tada bio je krajnje čudan osjećaj, osjećaj koji nalaže da će biti potrebne godine prije no što se spoznaja o Libiji počne širiti. Nažalost ta spoznaja do nekih neće nikada doći, ali, ako možemo završiti ovaj osvrt na pozitivnu notu – ni ne mora jer njihovo vrijeme ipak prolazi.

Užas kojem su na svoj način pridonijeli u Libiji označio je i početak propasti medijske propagande u 21. stoljeću. Uz suptilnost moglo se usmjeravati “umove i srca” još dugo vremena, ali nešto gramzivo jest u trendu ovih godina. U želji da se određene iskrivljene verzije stvarnosti prikažu svima kao jedina prihvatljiva stvarnost, umjesto donedavnog promišljenog podvaljivanja propagande krenulo se s njezinim nabijanjem u glavu.

Era masovnog medija, koji je postao toliko spreman podržavati i najveći ratni zločin, morala se završiti, a danas je već duboko na zalazu što možemo uočiti promatranjem svijeta. U jednoj Britaniji narod je birao izlazak iz EU-a, između ostalog, baš zato što su im masovni mediji rekli da “ni u ludilu” to ne čine. U jednoj Americi će narod, izgleda, pak krajem ove godine birati Trumpa za predsjednika po istom ključu.

Taj prelazak iz ere neosporne dominacije i manipulacije u eru otpora i prkosa, koliko god se nekima sviđao jer označava kraj stare paradigme, neće nužno biti dobar. Štošta će narodi u narednim godinama napraviti iz prkosa, a posljedice bi u nekim slučajevima mogle biti vrlo opasne. No, i to je katastrofa koju će nam u nasljeđe ostaviti spomenuti medijski dinosauri pred izumiranjem.

Libija pak ostaje razrušena, razjedinjena i samo jedno crno naftno polje na geopolitičkoj šahovnici užasa. Za nju priznanja poput ovog iz Britanije ne znače ništa, ona ne može čekati još godinama da bi mase shvatile kolika joj je nepravda učinjena i koliko su i same odgovorne zbog svoje šutnje i tihog odobrenja.

Libija sada mora ponovno, u najtežim stvarnostima, pronaći neki novi put, svoj put, a taj put ponovno vodi prema anti-imperijalističkom i anti-kolonijalnom otporu, kao što je vodio i te revolucionarne 1969. kada se po prvi put otarasila svojih izrabljivača.

jedan-od-najvecih-ratnih-zlocina-21-stoljeca-ne-moze-se-skrivati-beskonacno-nakon-5-godina-istina-o-agresiji-na-libiju-napokon-snazno-prodire_6193_2017 (1).jpg
advance.hr

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s